Na pola toura – red je da se objasnimo

Evo nas već u posljednjoj trećini mojega biciklističkog toura Pula-Dubrovnik, puno sam napisao o događajima, a o motivima gotovo ništa. Zato, eto, u pauzi nakon napornog dana, uz mižol finog bijelog vina i u društvu mog prijatelja Dražena, na prekrasnoj plaži u Podstrani kod Splita na putu u Omiš, napisat ću nekoliko objašnjenja onima koji možda ne prate priču od samih početaka.

Politika – zašto Ladonja?

Moj odnos prema Ladonji (i Ladonjin prema meni) je prije svega – iskren i pošten. Potpuno sam apolitična osoba, jer se kod nas politika najčešće svodi na sebe samu. Kod Ladonje mi se sviđa to što se samo vozimo biciklom i ne pričamo o politici, nego se dobro zafrkavamo. Ne budimo naivni, svi mi znamo da je gospodin Plinio Cuccurin na biciklističke ture krenuo da bi se predstavio kao kandidat za župana na predstojećim lokalnim izborima i tu nema spora. Meni to ne smeta, jer na vožnjama za koje sam se „zapalio“ čitajući o njima na Internetu o tome uglavnom nema ni govora, barem ne u dijelu koji se mene tiče. A to je, dakle, vožnja biciklom.
No, iako sam apolitičan, ne mogu biti neopredijeljen, a budući da se moj svjetonazor i principi po kojima živim uvelike poklapaju s onime što Ladonja kao udruga građana propagira u svojem programu, takav je i moj odnos prema njoj. Neću vam reći za koga ću glasati na predstojećim izborima, jer je to moja privatna stvar. U ovom điru sam uz Ladonju i ona uz mene iz mnogo više razloga od politike.
Najvažnije od svega: Ladonjin simbol je bicikl, a osnovne ideje su zajedništvo, sloga, međusobno pomaganje. Meni su subotnji biciklistički đirevi po Istri puno pomogli i navukli me na biciklističku rekreaciju. Zato se ovakvim, za mene jako teškim i nepredvidivim pothvatom, želim Ladonji odužiti za pomoć. Ako ona svoju bičikletu do željenog cilja zbog mene doveze mrvicu lakše, ja ću biti jako kuntenat.

Zdravlje

Previše posla, premalo vremena za obitelj i sebe, previše cigareta, premalo friškoga zraka i fizičkih aktivnosti. Previše stresa, bolesna kičma, višestruka diskus hernija. Previše loših okolnosti i navika dovelo me do lošeg zdravstvenog stanja koje liječnike zbunjuje do te mjere da ni nakon tri godine nisu uspjeli postaviti jedinstvenu dijagnozu, pa tako ni započeti adekvatno liječenje. Ja ne znam što mi je, znam samo da ne osjećam noge ispod koljena! No, znam da mi fizička aktivnost poput vožnje bicikla vraća snagu, poboljšava opće zdravstveno stanje, povećava entuzijazam i donosi duševni mir, odnosno „puni akumulatore“. Time sam jako zadovoljan.
Nisam utrenirani sportaš nego trbušasti nesportaš. Ne mogu bicikl od Rijeke do Dubrovnika odvesti u 24 sata kao pravi sportaški as iz Brajkovići, ali mislim da mogu odraditi ono što sam si zacrtao, a to je da u tjedan dana od moje Pule stignem do krajnjeg juga naše prelijepe obale, Dubrovnika.
Na početku sam već na creskim uzbrdicama htio odustati, ali sam se ipak dovezao do iza Splita, prešao dvije trećine zacrtanog puta, odustao od vožnje trajektima i odlučio „ispeglati“ magistralu sve do Dubrovnika. U Splitu smo se moj pratilac i ja pojavili dan i pol prije plana, pa sad elegantnije planiramo stizanje na nedjeljni trajekt u Dubrovniku. Možda to ne liječi moje nepoznate bolesti klasičnim tretmanom, ali znam da pomaže. Ako ne mogu liječiti kičmu, možda ovom alternativnom metodom mogu započeti proces samoliječenja koji će me naposlijetku dovesti do ozdravljenja.

Godišnji odmor

Već spomenuti manjak slobodnog vremena je svakako jedan od najvećih uzroka stresa koji nas sve opterećuje, pa tako i mene. Pedaliranje je naporno i oduzima gotovo cijeli dan. Nakon što pronađemo prenoćište, ne ostaje puno vremena za uživanje. No ipak, ti su trenuci opuštanja kratki i slatki. Ispočetka smo samo lijegali u krevet umorni „kako breki“, ali smo se u Biogradu na moru opustili u ugodnom društvu pulskih prijatelja uz razgovor i fini roštilj. Večeras smo smještaj našli u Podstrani, a večerali smo u predivnoj konobi „Reful“, na plaži, uz samo more. Nismo Dalmatinci nego Istrijani, ali dalmatinska je spiza i naša spiza: riba triput okupana (u moru, maslinovu ulju i vinu), krumpir na lešo, domaći kruh. Sve najbolje od godišnjeg odmora, uz opušteni, prijateljski razgovor i neopterećenost svakodnevnim problemima. Čovjek ponekad jednostavno mora stati, predahnuti, odmoriti se i zamisliti nad sobom. Ovo je jedna od takvih prilika i sretan sam što sam si je priuštio.

Biznis
Osim što mi je pomogla oko samoliječenja, Ladonja me „gurnula“ i u biciklistički biznis. Osoba u mojem stanju ne može velike uzbrdice savladavati na klasičnom biciklu, pa čak ni na „specijalki“. Zainteresirao sam se, pa u Italiji pronašao obiteljsku tvrtku koja proizvodi bicikle potpomognute malim elektromotorom. Da se razumijemo, taj bicikl ne ide sam od sebe, nego na raspolaganju imate oko 250 Watta onda kad je najteže.
Suradnja je započela tako što sam nabavio i isprobao bicikle. Za ovaj tour su mi poslovni partneri isporučili posebnu bateriju uz čiju sam pomoć jučer prešao gotovo 150 kilometara. Ovaj moj pothvat, stoga, ima i marketinški smisao: ako ja u lošem zdravstvenom stanju mogu bicikom prijeći put od Pule do Dubrovnika, onda to može gotovo svatko. Ta će priča, sasvim je sigurno, zauzeti značajno mjesto u budućem katalogu novog proizvoda u programu moje tvrtke.

Sažetak toura

Cijeli ovaj tour možete pratiti na portalu parentium u kolumni Dnevnik jednog Maystora koju ja popunjavam u slobodno vrijeme, ali evo sažetka za one kojima je to prenaporno.
Krenuli smo iz Pule u subotu, ohrabreni najavom dobrog vremena. Meteorolozi su ipak malo „promašili“ pa nad je od Labina do Potpićna i oko Brestove dobro oprala kiša.
Prelaskom na Cres nestalo je kiše, a prijeđena ne najveća uzbrdica i ujedno najteža prepreka na cijelome putu do sada. Ako tad nismo odustali, do kraja vjerojatno i nećemo.
Nakon noći provedene u Cresu, prebacili smo se trajektom do Valbiske na Krku, pa odmah dalje do Lopara na prekrasnom otoku Rabu. U Mišnjaku smo se vratili na kopno i magistralom se dovezli do trajekta Prizna-Žigljen kojim smo stigli na Pag. Savladavši tešku uzbrdicu iz trajektnog pristaništa bacili smo se na pedaliranje i do kraja dana prešli cijeli Pag, stigavši u Rtinu gdje smo prenoćili. Dan kasnije stigli smo u Zadar gdje smo obavili i prve intervjue za medije, a nešto kasnije obreli smo se u Biogradu na moru, predivnom mjestu u kojem smo večer proveli sa istrijanskom ekipom u domu obitelji Bastijanić. Roštilj kojeg nam je Igor pripremio bio je za prste polizati.
Nakon jutarnje kave „nagazili smo gas“ i iznenadili sami sebe stigavši na kraju do Podstrane, prošavši Split i postigavši apsolutni rekord toura, prešavši točno 150 km.
Ovaj osvrt završavam u restoranu-pizzeriji Bastion u Omišu i pedaliram dalje, jer mi je današnji cilj stići u Ploče.
Zahvaljujem Ladonji i svima koji me podržavaju u ovom prilično teškom poduhvatu. Završetak priče, nadam se – sretan, ispričat ću vam na trajektu Dubrovnik-Rijeka na kojeg se imamo namjeru ukrcati u nedjelju, za 3 dana.

7. etapa: Daunhil (down hill); ili mogu i bez pomoći

Kolega s www.parentiuma, koji se definitivno navukao na Ladonju i ovog je puta zabilježio što se događalo među biciklistima na njihovom putu po Istri. Istinu za reći, kolega Maystor Žan, nije baš da se ubija vozeći bicikl, jer njegov bicikl pokreće neki čudni motorin. Ali nema veze jer on i na putu i na druženjima daje sve od sebe, a moramo priznati i iznosi u javnost niz zanimljivih detalja. No, kako se Maystor Žan, koji se prvih nekoliko etapa zvao B. Žan, a ime mu je Žan Brkljača, proveo ove subote s Ladonjcima i Plinijom Cuccurinom, pročitajte u sljedećim retcima.

(Istra, 29.03.2009) Autor: Maystor Žan

Subota 28.03.09. 7.30 h i ona vražja budilica koju bin najrađe ubacio u makinu za delati kobasice!! „Maystore, ako oćeš stići na biciklijadu, ura je da se moviš!!“ viče mi onaj Glas koji me inače, svakog jutra, tjera da se dignem.

„Ma daj, ne gnjavi, puš me još malo… i ugasi onoga vraga od budilice jer ako joj ja dođem…“ promumljam Glasu u uvjerenju da će me shvatiti za ozbiljno. Nema u meni force, jer došao sam s puta u 4 ujutro, čemu su prethodili cjelodnevno nadmudrivanje sa talijanskim partnerima i put od 600 km.

„Ali zašto si onda vukao, valje iz Bolcana, sestru od Male tovarice, nego da je onako „teplu“, iz proizvodnje, dovučeš u Rovinj na hard-test? A i talijanima sam obećao sinoć da će, ako mi skompletiraju novu Tovaricu, već u ponedjeljak imati rezultate testa na mejlu, našto je reakcija sa njihove strane bila podsmjehljiva. Ma, vidjet ćete vi… I tu mi dođe jaki nalet voljnog momenta. „A i ne vidim tko bi drugi mogao dostojno parirati Ladonjinjancima iz sela Ladonjinjanci, općina Ladonja“, mislim si dok se teškom mukom odvajam od dugo očekivane, tople, zamamne postelje. Osilit će se bez konkurencije. Muvet, maystore, muvet, Rovinj te čeka!

„Eee… ali, već je deset i pol! Dok stignem do Žminja već je 11 sati. Gdje da presretnem kolonu?“, pitanja su o kojima razmišljam dok ubacujem u 6. brzinu na ravnici iza Vodnjana.

I sjetim se taktike kojom služe lovci plemena Svahili, a to je sačekuša! I još ću im je unaprijediti inovativnom metodom, koju bih, ako urodi plodom, mogao izvoziti kao autentični hrvatski proizvod: idem prema njima!

Tako sam i napravio. Parkirao auto kod benzinske Gripole, postavio Malu tovaricu na nabrijane noge i krenuo put Kanfanara. Nakon dobrih 300 metara (hvala ti, Bože!!!) ugledam Prve Ladonjine bicikliste i uključim se u kolonu u stilu „pa gdje ste do sada(?)“.

Vidim da su friški, oporavljeni od prošlonedeljnog antenalskog trošenja i da im paše ova „dovn hill“ trasa.

Vremenski uvjeti, s obzirom na meteorološke prognoze, opet su nam „na ruku“ , jer kroz sive oblake skoro da se ukazalo i sunce. Kao da Onaj pazi na ove moderne konjanike i omogućuje im da i ovaj vikend provode svoj plan i „pronose dobre prognoze, nekog boljeg vremena“ kroz mjesta koja prolaze.

Pri tom (razumije se!) aludiram na Ladonjinu ekipu, jer ja jašim, kao što već vjerovatno znate, na Tovarici. Pobočnika mog i suvozača, mladog gdina Čiće, i njegovog tovara BeRBea u ovoj epizodi nema, kaže „poslovno odsutan“, ali ja mu pišem neopravdano odsustvo. Zar ima što važnije od politike? (seks se ne računa).

Nakon posjeta Domu umirovljenika i susreta sa rovinjskim umirovljenicima, dolazimo na Prvu okrijepnu stanicu – rovinjsku rivu.“Pašarete“ nema! „Šta je ovo, neki dijetni režim?!“ mrzovoljno si promumljam u bradu i već vidim Čića kako se ironično ceri, kad mu budem saopćio tu poražavajuću informaciju.

Nakon kraćeg zadržavanja, pri kojem je g. Plinio obavio svoje državničke dužnosti, nastavljamo preko rive, pozdravljani od gomile mojih obožavatelja. „Maystore…maystore…kadi ti je…kariola…“ uzvikuje ushićena svjetina. A u meni se budim JA! I nova snaga!

Kroz marinu nastavljamo prema Škarabi. Moram napomenuti da mi je taj kvart daaleeeko naljepši dio za vožnju biciklom. Upoznao sam ga dobro i to nastojim dokazati kočopereći se i izvodeći svakojake driftinge pred zapanjenom konkurencijom. Utom stižemo do nekadašnje velike oštarije u Uvali Škaraba, zbog čega moram odmah pohvaliti rovinjski ogranak Ladonje, jer je moje pronicljivo „reportersko“ oko na tom mjestu uočilo značajne ekološke promjene: inače napušteni objekt na ekstremno atraktivnoj poziciji (uz samu obalu), bio je kroz duži vremenski period nekorištenja poprimio funkciju pulskog Kaštijuna! Međutim, gomile smeća sada više NEMA!

U prijateljskom razgovoru sa jednim rovinješkim ladonjinjancem saznajem da se dvadesetak Ladonjinih članova samoinicijativno prijavilo u „radni vod“ i uredilo ovu lokaciju, koja je potom mogla primiti uzvišene uzvanike poput moje malenkosti.

Dečki su čak izvukli i privremeni priključak struje, pa to zorno demonstrirali svečanim puštanjem u pogon pravog kafe-aparata. Makjato je bio PRAVI!! Struja je zaslužna da se mogao postaviti i odličan razglas i što je najbitnije: aparat za točenje piva!!!

Odmah sam im oprostio propust sa gradske rive pa, ispravši usta od sokića hladnom pivom, izvršio proglašenje za NAJORGANIZACIJU BIKE SUSRETA.

Logistika također odlična, makar smo uspjeli potući svih 70 kg raznih mesnih prerađevina i 7 kašeta kruha, čime smo organizatore natjerali u očaj. Saznao sam, također, da je specijalno za ovo druženje oformljena Udruga pekara općine Rovinj sa osnovnim ciljem zadovoljavanja potreba Ladonjne logistike. Živih prasaca u okolici Rovinja više nema i Općina je posebnim dekretom „Običnu domaću svinju“ proglasila „životinjom od posebne skrbi“.

Čelnicima Ladonje imamo zahvaliti za odličan zabavni program. Gledajući g. Plinija i co. divim im se i zavidim na glazbenom umijeću. Od Višnjana su ga izbrusili! Ne razumijem samo kad pored svih obaveza uspijevaju poraditi na koreografijama i glazbenim točkama. Pa ti ljudi su talentirani i univerzalni gotovo kaoVaš autor!

Šalu na stranu, bili su za 5, kao i ideja da se okupljanje odradi na otvorenom i to na najbolji vikendaški način. Sve pohvale!! (a čuo sam da idu u žep glavnom Ladonjinom vozaču)

Zabava je kulminirala lutrijom sa bogatim nagradama, čiji prihod ide u humanitarne svrhe. Glavna nagrada, pogađate: bicikla, nova novcata! Mama mia….ja bi to!!!! (Tu imam jedinu zamjerku upućenu organizatoru, jer nisam dobio ništa.)

Kratki rezime:

Ja zadovoljan. Klopa dobra. Nova tovarica prejaka za najbolje Ladonjine vozače i doma nosi titulu „Najbržeg grla toura“, čime dostojno od „stare“ preuzima prijelazni pehar. I za kraj prijeteći pozdrav Ladonji: sljedeću subotu sa još novijim uratkom moderne biciklističke tehnologije stiže MAD MAYSTOR!! A doći će i Čićo!! Čuvajte se puležanske tehnike…..i trenirajte !!!

U veselju i očekivanju subote, nabrijani
MAD MAYSTOR (i Čićo u odsustvu!)